Nikad više vukova: priče iz ruralne Dalmacije

Napisao/la  Srijeda, 14 Siječanj 2015 09:23

Nikad u prominskom kraju nije bilo više vukova nego što ih je sada. I ne samo prominskom. Nema sela u zaleđu Šibensko-kninske županije u kojem vuk zadnjih godina nije upao u tor, poklao ovce, napao kozu, kravu ili psa čuvara na pragu kuće. Takvih je slučajeva bilo nekoliko na drniškom području.

Ljuti su i Prominjani i Drnišani na zakonsku regulativu koja štiti vukove od ljudi, a čovjeka ne štiti ni vuk, ni zakon. I malodušni su, također, jer ne vjeruju da će se išta promijeniti. Samo će, slažu se, biti još gore.

Briga one gore u Zagrebu kako je njima, na terenu. Napišu zakon, zabrane hajke na vukove i ulaguju se Bruxellesu. Oće reći kako smo se združili s prirodom i postali kulturni Europljani. Ne mlate oni stanovitim udom po drači i ne kolju se oni s vukovima. Ne vole moji sugovornici govoriti ni o đavlijoj statistici, po kojoj ove godine u tom kraju obitava manje vukova nego lani, a nitko ih ne odstrjeljuje.

– Vuk se ode udomaćija. Ne boji se ni Boga, ni čovika, ni ceste, ni pruge. Eto, na ovoj industrijskoj pruzi viđaju ga kako sidi i ne šljivi nikog dva posto. Dica ih redovito sreću kad se vraćaju iz škole... jedan se mali od stra’ uzvera na drvo. I onda neki mudraci kažu kako je lani u županiji bilo 150, a ove 130 jedinki vuka. Ma, na koji način, di je tu zdrava logika – čudi se Ivan Bikić.

To da ne bi tko pomislio da sam se vučjim tragovima zaputila u kakvu divljinu. Po priču o vukovima i vučjim napadima više nema potrebe obuti gojzerice, uzeti “dan preda se” i krenuti u planinu. Mirne duše se može sve odraditi i u finim postolama. Ni vuk više ne luta po divljini. Pogospodio se. Omilio mu asfalt.

– To je čela istina. U Tepljuhu čoviku jednu večer nešto lupni u vrata, on otvorio, kadli mu pas između nogu uletio u kuću, a na dva metra od ulaza vuk stoji na skalama... Ma, džaba nam je govorit – odmahuje Ivan rukom, a sin mu Josip nadovezuje kako momci njegove generacije svakodnevno viđaju vukove nakon povratka iz škole ili kafića, neovisno je li dan ili noć.

Iz drniške okolice put me vodi prema prominskom općinskom središtu Oklaju, pa dalje u Suknovce. Negdje na pola puta odlučih skrenuti desno prema zaseoku Tarle i susretoh Anitu Tarle u pokušaju da svojih desetak koza utjera u dvorište. Ne da se kozama s dobrog pašnjaka. Zapele i ne mrdaju. Zapodjenuh priču. O vukovima, naravno. Anita veli kako njezini nisu imali veće štete. Prije dvije-tri godine zaklali su dvije koze, ali od tada ih je rijetko sretala.

– Viđaju ih uglavnom oko glavne ceste, malo niže, i po donjim selima. Ne boje ti se oni ničega. Sve je ošlo kvragu.

U Razvođu, taman na križanju glavne ceste prema zaseoku Jukićima pred auto izbi stado ovaca u pratnji pastirice i dva mlada, razigrana hrvatska ovčara. Nažalost, nije bilo prilike za razgovor jer cesta nije baš najbolje mjesto za to. Doviknuh pastirici pri mimoilasku:

– Ima li vukova?

– Ima, ima..., a šta misliš zašto su pasi sa mnom... – viknu mi žena i produži za stadom.

Prominski načelnik Tihomir Budanko dočekao me je u Oklaju na “tranzitnoj” kavi. Nitko od mojih sugovornika “vučju temu” nije shvatio ozbiljnije od njega i Josipa Dujića kojemu me je odmah uputio. Vukovi tom kraju nanose velike štete. U Suknovcima, na Josipovoj farmi i OPG-u koje je bio prisiljen ugasiti, dočekuje me domaćin. Pokazuje mi gospodarske objekte, staju, vrt, stado ovaca na pašnjaku ograđenom visokom ogradom. Sve kao da je iz kakvog stočarskog priručnika. No, nije se moglo naprijed bez gomilanja dugova. Zahvaljujući, među ostalim, i – vukovima.

– Prije bi vuk ovuda bi samo prolazio, tu i tamo bi se zaustavio i spustio se, napravio bi ponekad štete, ali one su bile zanemarive. To je broj jedan, a broj dva – bio je dozvoljen odstrjel. Mi smo mogli braniti naša stada. Danas to više ne možemo. Svi ovi seminari po kojima sam išao u zadnjih 14 godina završavali su parolama na panoima: “I ovce i novce” ili “Vuk sit i koze cijele”. Znao sam im na to odgovoriti da ovce i novce možemo imati jedino ako prodamo janjce.

 – Dobro, vi na svom imanju imate baš sve, od žica pod naponom do visokih ograda. No, ni to nije dovoljno...

– Imam elektročuvara koji mi dobro dođe da stado ne odluta s određene površine, iz zadanog okvira. Međutim, što se događa? Vuk preskoči elektročuvara, odnosno žicu pod naponom, napravi štetu, podavi ovce, a žica mu dobro dođe da ovce ne mogu pobjeći. Najveći je problem kad se vukovi “igraju”, kada su siti i nije im do hrane. To se meni dogodilo 2007. godine.  Za noć su podavili 180 ovaca jer je tad vučica vodila mlade i obučavala ih... Lani su mi podavili 34 mlade, valjano uzgojene šiljegice, a onih 17 što su mi ostale, sve su se pojanjile. Znači, nisam oštećen za 34 ovce nego, računajući janjad – 68. To nitko ne uzima u obzir. Želio bih da mi dođe netko tko je kompetentan da razgovara o toj temi, da ukažem na neprilike koje imaju stočari.

Bivši OPG-ovac ima objašnjenje i za sve češće vučje ophodnje naselja i predgrađa. Vuk, veli, nema prirodnog neprijatelja. Jedini neprijatelj mu je čovjek, a čovjek ga je zaštitio.

– Njegova reprodukcija je svake godine sve veća i veća. Svaki novi naraštaj traži svoje područje.

– Hoćete reći da na ovom području nikad nije bilo više vukova?

– Apsolutno to tvrdim. Na ovom području ima jedan veliki čopor, 12-13 ih je. Ali nama je dovoljno da ih na ovom području ima tri i da imamo užasne štete i neugodnosti.

– Ovčari često ne prijavljuju štete. Zašto? Je li problem dokazati pokolj?

– Mi možemo dokazati, ali, gledajte, kad vuk upadne i zakolje vam 50 ovaca, možemo snimit 30-ak koje su poklane, a di je onih 20? Njihova su trupla po kamenjaru, na ogromnoj površini. Tko ih može pronaći?! Problem je i što se odšteta ne plaća redovito. Ako se i plaća, to su zanemarive svote. Konkretno, vuk mi je poklao 180, a platili su mi šest. Lani sam od 34 zaklane, prijavio samo šest...

– Zašto?

– Zato što gubim vrijeme uzalud. Moram brinuti o ovcama. Ako gubim vrijeme s vještakom za vuka kojeg moram voditi kilometar, dva ili više na mjesta gdje je udavljena koja ovca, od toga nemam ništa, ponajmanje novaca. Vidite kolike su mi ograde oko pašnjaka, preko dva i pol metra su visoke da mi ne bi vuk ušao u staju, jer elektročuvar ne pomaže. U sve sam upućen, 40 godina se bavim ovcama, imam u malom prstu sve, ali više se nije moglo... Ovdje je bilo 12 farmi, sad ne znam ima li ih pet ili šest, moju sam ugasio... Kad bi vi novinari bilježili po novinama napade vuka, ovdje biste bili svaki dan, sto posto!

Na povratku iz Suknovaca bilo mi je drago što sam krenula na vrijeme, što je mrak daleko.

Napomena: tekst je malo skraćen i neki dijelovi su izostavljeni!

Slobodna Dalmacija, 05.01., MARINA JURKOVIĆ
K2 Items