Lovački zapisi Ljubomira Pavlovića: Pujdo

Četvrtak, 09 Kolovoz 2007 21:15

divlja-svinja-lovac ... U posljednje vrijeme, a sigurno je tako bilo i ranije,  organizira se lov na divlje svinje s puno lovaca. Takav zajednički lov, koji je postao tradicija, događa se svake godine drugog siječnja u organizaciji Lovačkog društva ,,Zec'' Busovača. Tada se  okupi i više od dvjesto lovaca.

I druga lovačka društva organiziraju sličan zajednički lov.

Jedan takav dogodio se 29. siječnja ove godine u Kraljevoj Sutjesci. Ranije pozvani, spremili su se viteški i biljanski lovci Mirko-Miran Šarić, Željo Bevanda, Milko Grebenar, Slavko Barač, Zdravko Bevanda i Dragan Strukar kakanjskim kolegama u goste. Lovište u Kraljevoj Sutjesci ,,Hrid'' obiluje lišćarskom šumom, što najviše pogoduje divljim svinjama, pa je jedno od najpoznatijih lovišta baš ove divljači...
ljuban-pavlovic-vitez

    Lovački zapisi Ljubomira Pavlovića : PUJDO

 

Lov, čovjekovo najstarije zanimanje, uvijek je sa sobom nosio posebnu strast, a kada je u pitanju lov na divlje svinje, onda se to ubraja među najljepše lovačke doživljaje koji su danas još mogući.

Pojedini članovi lovačkih organizacija u ograđenom prostoru, koji nazivaju gater, drže i hrane divlje svinje kako bi uvježbavali lovačke pse, a i oni sami stekli rutinu za lov ako bi se u šumi susreli s divljim veprom. Zajednički lov, naročito za one koji su odstrijelili divlju svinju, dugo se prepričava, tim više ako je u lovu bilo promašaja i ranjavanja divljih svinja ili nešto po čemu bi taj lov trebalo pamtiti.

U posljednje vrijeme, a sigurno je tako bilo i ranije,  organizira se lov na divlje svinje s puno lovaca. Takav zajednički lov, koji je postao tradicija, događa se svake godine drugog siječnja u organizaciji Lovačkog društva ,,Zec'' Busovača. Tada se  okupi i više od dvjesto lovaca.

I druga lovačka društva organiziraju sličan zajednički lov.

 

divlja-svinja-lovac-

Jedan takav dogodio se 29. siječnja ove godine u Kraljevoj Sutjesci. Ranije pozvani, spremili su se viteški i biljanski lovci Mirko-Miran Šarić, Željo Bevanda, Milko Grebenar, Slavko Barač, Zdravko Bevanda i Dragan Strukar kakanjskim kolegama u goste. Lovište u Kraljevoj Sutjesci ,,Hrid'' obiluje lišćarskom šumom, što najviše pogoduje divljim svinjama, pa je jedno od najpoznatijih lovišta baš ove divljači. Pred sam lov sastali su se s domaćim lovcima, a pristigli su i lovci iz ostalih društava. Sve je išlo rutinski jer su se sakupili gotovo svi  iskusni lovci. Jedni će u pogon, a ostali se rasporediti okolo lovišta po čekama. Lov na divlje svinje s obučenim kerovima ubraja se svakako u najljepše, ako ne u vrhunske lovačke doživljaje. Teško je reći koje su pasmine pasa najpogodnije. S onima u pogonu bilo je petnaestak dobrih lovačkih kerova koji su već ranije polagali ispite u lovu na divlju svinju u gaterima. Među njima je bio jedan koji estetski ne zaslužuje u društvo lovačkih pasa. Crven, uši kratke pomotane k'o u terijera, ubrojili bi ga u posavce, ali ni bjelina nema, do malo na jednoj šapi.

- Što su ovo doveli? - dobacuju neki lovci.

Oni koji ga poznaju, kažu da je to Andrijin Pujdo, star je već desetak godina pa ga s poštovanjem gledaju, jer je baš pred njim ustrijeljeno najviše divljih svinja.

U Pujdinu obranu stade sjedokosi stari lovac Selim:

- Moj brale, kad Pujdo obiđe teren i vrati se, a nije ih pronašao i podigao, lov je završen. Tu svinje sigurno nisu.

Napokon je lov počeo. Napravljen je prigon s goničima na terenu za koji su smatrali da u njemu leže svinje. Lovilo se do jedan popodne i na lovački znak  lov je završen. Čuli su se i pucnji, sigurno su nešto i ustrijelili, komentirali su neki. Vraćaju se kerovi i svaki lovac hvata svoga i veže. Svi kreću prema prevoju kod starog doma Elektroprivrede na lovački ručak, koji je već pripravljen. Mnoge su lovačke priče ispričane, vjerojatne i nevjerojatne, baš o lovu na svinje, ali je prava priča tek tu počela. Već je pola tri. Pujdo se nije vratio.

- Što je s Pujdom? - pitaju se lovci. Ako se on nije vratio, nije ni lov završen.

- Čujem ga ja -reče Andrija znakovito okrećući uho prema vrhu planine.

Neki lovci kao da čuju oblajavanje, a neki niječu.

- Čujem ga u Krši tamo preko bukovičkog potoka, znam ja svog Pujdu - opet će Andrija. - Sada on drži vepra i ne da mu maknut. Neće ga pustit do kasno u noć, a onda bi ga vuci mogli rastrgat'. Trebali bi s jednim džipom odvesti do one šikare, sigurno ćemo ga odstrijeliti. Stići ćemo tamo za desetak-petnaest minuta -uporan je Andrija.

scan0024 - Ja ću s mojim džipom - istupi Željo Bevanda i pođe prema džipu vadeći iz džepa ključeve, a Andrija za njim. Miran Šarić, Milko Grebenar i Dragan Strukar latiše  puške i oni uskočiše u džip. I Zdravko Bajo upali svoj džip, s njim uskočiše Slavko Barač i Zdravko Bevanda. Nakon desetak- petnaest minuta vožnje stigoše na odredište. Tu se Pujdo dobro čuo. Trebalo je okolo pješice još dva-tri kilometra. Bajo osta kod džipova, a ostali se zaputiše prema Pujdinom štektanju. Andrijino se obistinilo. Ugledaše u gustišu vepra i Pujdu kako ga oblajava. Vepar se okreće kako bi izmakao, a Pujdo na odstojanju pred njim i drži ga. Žurno se rasporediše okolo da im ne izmakne. Vepar ne izlazi iz gustiša, a i Pujdo mu ne da. Andrija u maniru iskusnog lovca baci dvije petarde ne bi li ga pokrenuo. Starog i zrelog vepra nije tako jednostavno loviti, to je najčešće sretan slučaj. Vepar ne izlazi. Milko je s donje strane i dobro ga vidi, ali je gustiš veliki i to onaj grabovi. Nisu grabići debeli, tek pet- šest centimetara, ali gusti. Priđe im na desetak metara, ali em' je velika gušća, em' se boji da ne ubije Pujdu. Digne pušku napunjenu devetacima i drži vepra na nišanu. Nacilja i opali, jedan pa drugi. Svi su čuli pucnje, ali što se u tih nekoliko trenutaka događalo nitko nije mogao odgovoriti sasvim pouzdano. Kad su prišli i vidjeli Milku ranjena, previli su ga i Bajo ga je odvezao u kakanjski Dom zdravlja.

Dva dana poslije u viteški Lovački dom, pomažući se štakom pri hodu, uđe Milko.

- Kako se to desilo?- upitaše ga Mirko i Ivo, koji su ranije o tome nešto saznali. 

- Najednom se vepar okrenu prema meni i jurnu otvorenih čeljusti s velikim kljovama - poče Milko. - Ja se trže ulijevo, ali on je u dva skoka već bio na meni. Poče me trgati. Puška mi u ruci i počeh se branit'. Kako on na me, tako Pujdo na njega i zgrabi ga za vrat. Vikao sam i od straha derao se koliko sam mogao. Vepar se počeo otimati  Pujdi. U to nam i Miran priskoči. Vepar me napusti i poče izmicati, ali Miran iz karabina pripuca za njim. Ja ne znam kako sam se u tom momentu pridigao, nisam osjetio nikakvu bol. Čini mi se da sam bio izgubljen, od zbunjenosti i šoka potrčao sam za njim. Stao sam. Najednom osjetih niz desnu nogu toplinu. Primijetih krv. Stadoh, pogledam, hlače mi pocijepane. Pocijepane su i čizme i debele lovačke čarape, ali tu nisam bio rasječen. Priskočiše mi Dragan i Slavko. Kad vidješe rasjekotinu iznad koljena, previše me kako bi zaustavili krvarenje i donijeli me do džipa, koji nije bio blizu. Odvezli su me u kakanjski Dom zdravlja gdje mi je kirurg zašio ranu. Ugledah, povelika rana, pet unutarnjih i sedamnaest vanjskih konaca. Tek sam tada sebi došao, a pred očima mi onaj strašni prizor.

,, Hvala Bogu i Pujdi'', glasno razmišljam, da ne bi Pujde, sad bih bio gotov.  Dok  me Željo vozio u Dom zdravlja, ostali su pronašli vepra dvjestotinjak metara od mjesta tog našeg sukoba.

Dovezli su ga mojoj kući. Imao je vrhunsku dlaku, vepar s takvim čekinjama odavno nije odstrijeljen. Iskusni lovci utvrdili su da je star devet godina. Meso nije bilo upotrebljivo jer je veterinar utvrdio da je pun trihinele. Kljove imaju srebro i zadržao sam ih kao trofej iz lova koji ću pamtiti i uvijek se sjećati dok sam živ, a  nabavio sam lijepu ogrlicu i uručit ću je Andriji da stavi Pujdi u znak zahvalnosti...

Zapisao: Ljubomir Pavlović  

Priča po istinitom događaju, slimbolične fotografije (korištene fotografije iz arhive) 

Ljubomir Pavlović rođen je 1944. godine  u Vitezu. Osnovnu školu je završio u Vitezu, srednju tehničku u Zanici, a Studij organizacije rada u Novom Sadu. Živi u Vitezu gdje slovi za uglednog gospodarstvenika. Etnografske bilješke i priče objavljivao je u Viteškom kalendaru, Kalendaru sv. Ane, Hrvatskom narodnom godišnjaku HKD Napredak, listu Profil i Krijesnici časopisu Matice Hrvatske Zenica. Dugogodišnji je pasionirani lovac, njegova prva knjiga je „Istrgnuto zaboravu".

  

Zadnja izmjena Srijeda, 22 Veljača 2012 13:58
K2 Items