ODABIR ŠTENETA

Urođene osobine šteneta čine predispoziciju za mogućnost daljnjeg "usavršavanja". Prilikom podizanja štenaca pažnju treba posvetiti pojedinostima koje su važne za rad, a koje se mogu vrlo rano otkriti.

• Prvenstveno, to je želja za radom tj. nagon da pas slijedi plijen.

• Pažnju treba obratiti "proždrljivim" psima.
  Pri odabiru se možemo poslužiti metodama kao što su povlačenje hrane ili zečjeg traga i sl.

• Negativno su za ocijeniti psi koji na zvučne i vizualne podražaje reagiraju agresivno; više se upotrebljavaju psi mirne naravi.
  Tu nam može pomoći metoda da "isprovociramo" određene situacije i na taj način psa priučavamo bezbrižnom rješavanju problema.

• Tjelesna izdržljivost i spretna upotreba nosa drugi su kriterij koji štene treba zadovoljiti. Izdržljivost se može trenirati i prirodnim istrčavanjem.

• Na kraju, pas mora imati i određenu oštrinu na divljač, što se može otkriti u nešto starijoj dobi, a vezana je uz želju za plijenom.

Pri odabiru šteneta  također će nam biti važne odlike sljedoglasnosti i vidoglasnosti, jer su nijemi psi u radu u šumi i gustišu beskorisni. 

ODGOJ I ŠKOLOVANJE ŠTENETA

Za vrijeme uzgoja treba obratiti pozornost da stvorimo zdravog i samosvjesnog psa, pri čemu  ne smijemo zamijeniti agresivnost u ranijoj fazi života sa samosvjesnošću. Pravilno postupati s lovačkim psima, kao i pravilno ih školovati, ne može svatko.

Dobra dresura ovisi o sposobnosti dresera da stvori prijateljstvo i određeni način komunikacije sa psom, o čemu će uvelike ovisiti i uspjeh samog školovanja. Lovcima nagle naravi, temperamentnima i nestrpljivima, teže će poći za  rukom  dobro odgojiti psa. Za dobrog dresera i vodiča pasa potrebna je mirnoća, staloženost, strpljivost i dobro poznavanje naravi psa.

Prva dresura psa počinje s navršenih 8 do 10 mjeseci. Mlađi psi dresuru ne shvaćaju ozbiljno već kao igru. Do te starosti važno je psa naučiti na čistoću i poslušnost, odnosno tzv. kućnoj dresuri.
Prilikom obuke važno je psu nametnuti svoju volju, kako nas ne bi počeo iskorištavati i nametati  svoju volju. Pas treba znati da to što radi, radi zato što se to od njega zahtijeva! Kod pristupanja psu treba biti odlučan ali ga se ne smije plašiti. Redovita vježba, šetnja i sl., ne koristi samo psu, već pomaže i u  održavanju kondicije i zdravlja vodiča; no moramo biti svjesni da previše vježbe može naškoditi jer psi postepeno počnu gubiti volju za radom. Školovanje treba provoditi postepeno; mladog psa nervoza dresera može uznemiriti pa stoga prilikom dresiranja treba ostati smiren a kod izgovaranja naredbi treba uvijek imati istu boju glasa.

U toku dresiranja dobro se koristiti metodom nagrade i kazne. Kaznu i nagradu treba izricati  neposredno nakon počinjenog čina jer će tako pas shvatiti njihovu svrhu. Ukoliko psa kažnjavamo za nešto što je učinio ranije, samo postižemo obrnuti učinak od željenog. Davanjem nagrade kod mladog psa stvaramo želju da bude prihvaćen od vodiča kao od vođe čopora.

Uspjeh školovanja ovisi, dakle, o učitelju i načinu na koji se on odnosi prema psu, odnosno na koji će se način prilagoditi prirođenim osobinama psa, a također i o samom psu. Jedan pas će s mnogo manje uloženog truda brzo učiti, a drugi će teže prihvaćati školovanje jer je samostalniji. Za uspješno školovanje treba prvo naučiti pravilno postupati sa psom, a dobrom školovanju prethodi i odgoj, tj. učenje psa ponašanju u svojoj zajednici (tzv. socijalizacija psa).  Primjerice, štene mora naučiti zakone života s čovjekom -  mora naučiti ponašati se u stanu, priviknuti se hodu na povodniku, ne smije uzimati razne stvari u usta ili se plašiti drugih pasa i ljudi, ne smije započinjati tuče i mora se odazivati na poziv vodiča, tj. dresera. 

Mnogi lovci misle da je psima prirođena loša ćud, što nije točno. Ne postoje podmukli i zlobni psi od rođenja, već su oni takovi postali pogrešnim odgojem. Loše navike pasa razvijaju se onda kada je on zanemaren i zapostavljen, ili kada se kažnjava iz njemu nerazumnih razloga. O tome Clarence E. Harbison kaže: „Nema loših pasa - postoje samo loši gospodari".

Ljudi obično misle da pas bezuvjetno razumije naredbe svoga gospodara, što je netočno. Ako pas stvarno treba razumjeti neku naredbu, npr. poziv i sl., ona mu mora biti prikazana sa svim pojedinostima i nakon toga uvježbana.  

• Psa treba učiti od početka do kraja samo jedna osoba.

• Lekcije trebaju biti kratke, do 30 minuta.

• Vježbe treba rasporediti pravilno, kako pas ne bi bio preopterećen.

• Vježbe se trebaju održavati u isto vrijeme, uvijek prije jela.

• Pojedina se vježba ponavlja sve dok je pas ne savlada.

Harold E. East, uzgajivač iz Hollywooda, izričito ističe da je odlučujuće sredstvo pri dresuri psa ton glasa: „Treba ga koriti što oštrije kada nešto pogrešno napravi, a pretjerano ga hvaliti za svaku poslušnost".  

Među lovcima često vlada mišljenje da je pse nezgodno držati u gradu. Statistike su pokazale da gradski psi u prosjeku žive do tri godine duže od svojih rođaka izvan grada, zato što su bolje njegovani, pokretniji i pažljivije odgajani. Prilikom učenja psa lijepom ponašanju u stanu, moramo biti svjesni da je malo štene isto toliko nerazumno kao i beba.

Školovanje pasa jednostavno je za onoga tko ima prirođenog smisla za dresuru, ali onome tko za to nema dara, školovanje pasa zadaje puno muke i obično željeni cilj nije postignut.  Tko želi s uspjehom školovati svog psa mora znati provesti svoju volju na učenika (psa) bez upotrebe sile. Mora znati pravilno procijeniti psa: što on može, a što ne može shvatiti! Onaj tko psa uči treba uvijek nastojati u psu probuditi radost i veselje za rad, povezano s osjećajem dužnosti. Od mladog psa ne smijemo nikad previše zahtijevati; neka ima osjećaj da sve što radi, radi dobrovoljno, kako bi mu se kroz igru budila volja za radom. Igrom možemo pridobiti učenikovu ljubav i povjerenje, koji tvore temelj za svako daljnje školovanje.  Naše sporazumijevanje s psom ne smije nikako biti preglasno, već mirno, oštro i jasno. Ne smijemo psu stalno nešto naređivati jer ćemo ga time samo zbuniti. 

Naređenja zviždukom u pravilu su bolja od naređenja riječima jer se zvižduk dalje čuje i ne uznemirava divljač. Zvižduk mora biti kratak i oštar. Kod kuće ili kada je pas blizu dovoljno je tiho zazviždati. 

Prijelaz od igranja na ozbiljno školovanje mora biti postepen i za psa gotovo neprimjetan. Kada započne pravo školovanje moramo dosljedno tražiti od psa pravilno izvršavanje naših naređenja. Ne smijemo nikad popustiti. Moramo tako dugo vježbati sa psom dok ne provedemo svoju volju. Ako ne potpuno, a onda barem djelomično. Niti jednu vježbu pas ne smije polovično naučiti. Pas dosljednog i strpljivog dresera brzo će shvatiti kako njegovo oklijevanje, odbijanje poslušnosti i prkošenje ničemu ne vode, a da mu slušanje i izvođenje zapovijedi donose pohvale i nagrade.  Dresura stoga traži mnogo vremena i požrtvovnog rada, a dobar vodič stalno će vježbati sa psom.

Još jedan savjet: psa nikada ne smijemo kazniti kad svojevoljno dođe k nama, jer će postati nepovjerljiv i više neće doći.

• Početne vježbe treba obavljati u prostoru na kojeg je pas naviknut i gdje ga ništa nepoznato ne uznemirava i ne privlači njegovu pozornost.

• Za vrijeme jedne vježbe ne vježbajmo drugu!

• Vježbe treba često prekidati i igrati se sa psom jer tako održavamo njegovo raspoloženje.

Mladi psi često imaju običaj skakati prednjim šapama na nekoga koga pozdravljaju. Od ove navike brzo ćemo psa odviknuti tako da mu u trenutku kada on skoči stanemo na zadnju šapu! Gladno štene od 7 tjedana starosti, kojemu više puta povlačimo hranu, na početku svega nekoliko koraka shvaća da ga na kraju čeka nagrada. Tu treba biti dosljedan, štene uvijek treba krenuti gladno i na kraju iz ruke gospodara dobiti nagradu. Na taj način mu se stvara navika.

Kasnije prelazimo na rad s remenom, kako bi štene prihvatilo povodnik kao nešto prijateljsko. Preko povodnika psu možemo nametnuti željeni tempo bez obzira na trenutak u kojem se pas nalazi. U pravilu "rad" psa započinje onog trenutka kada mu stavljamo okovratnik i povodnik, prije samog rada. Ova će nam vježba koristiti u daljnjem usavršavanju psa, u sljedećim disciplinama, koje su vrlo bitne za lovačkog psa, a to su sve discipline rada nakon hica. 

Povodnik je simbol koncentracije i dio zajedničkog rada lovca i psa. Općenito, rad na povodniku ima veliki  značaj u školovanju lovačkog psa - to je osnova za rad na tragu ranjenog zeca, krvnom tragu, tragu ranjene pernate divljači koja bježi po nogama, kao i za izradu plovnog puta patke. Kao prvo, ispunjavanje lovačkih zadaća "nakon hica" sadržaj je lovne etike, što je opet povezano sa zaštitom životinja. Tu spadaju i izučene radnje lovca i psa.
Predispozicije za rad nakon pucnja nalazimo gotovo kod svih lovnih pasmina pasa.

Jedna od prvih vježbi  koju biste svoga psa trebali naučiti je pravilno hodanje na povodniku, ili bez njega, uz nogu. Oko vrata psu stavljamo ovratnik, za mlade pse najbolje je da bude od kože jer je najugodniji. Povodnik ne smije biti ni prevelik, ni pretijesan, a pas se iz njega ne smije izvlačiti. Ispočetka će se pas pokušati osloboditi, no treba ga umiriti na lijep način, kao da je u pitanju igra. Dobro je psa priviknuti na ovratnik od malih nogu, a to ćemo postići tako da mu povremeno stavljamo lagani ovratnik da ga nosi u igri, po kući ili u dvorištu.

Kada se pas naviknuo na ovratnik vrijeme je da ga upoznamo s povodnikom. Kod prvog kontakta s povodnikom pas će se pokušati osloboditi valjanjem ili na neki drugi način, možda će zubima primiti remen kao da nas vodi. To mu veselje ne smijemo uskratiti. Kod priučavanja na povodnik ne smijemo psa vući po zemlji za sobom, a još manje ga njime tući. Pas će ubrzo shvatiti da povodnik nije nikakvo zlo i da je došao kraj njegovoj samovolji. Kada se pas priviknuo na ovratnik i povodnik stavljamo mu remen na zatezanje. Tvrđim psima bit će potreban disciplinski ovratnik.

Hodanje uz nogu - pas hoda uz našu lijevu nogu a povodnik držimo lijevom rukom, da nam desna bude slobodna za pohvalu prilikom vježbanja. Psa je dobro voditi uz ogradu, ići će ravno i neće moći zatezati lijevo ili desno. 

Kada je pas svladao vodljivost na povodniku, možemo početi s učenjem naredbe "sjedi". Psa vodimo uz nogu, zastanemo, i uz naredbu "sjedi" lijevom rukom ga blago stisnemo iznad zdjelice da sjedne. Nakon čestog ponavljanja vježbe pas će, i bez naše pomoći, na izdanu mu  zapovijed sjesti.

Nakon ove vježbe dobro ga je naučiti da ostane čekati, a to ćemo postići tako da nakon naredbe "sjedi" naredimo "čekaj" i lagano se unazad odmičemo od psa nekoliko metara. No moramo paziti da pas ne krene za nama. Ako to učini, prekinut ćemo ga ponovnom naredbom "sjedi". Pri  ovoj vježbi možemo psa vezati za neki predmet.

Vježba "lezi"  ili "dolje" - nakon naredbe "sjedi" psu kažemo "lezi" pri čemu mu, istodobno pomičući prednje noge, pokažemo što želimo. Ako pas zadrži taj položaj, treba ga pohvaliti.

Učenje psa da dođe počinje od  najranije dobi. Kad smo štene izdvojili iz legla, počinjemo ga privikavati da na naš poziv "dođi" dolazi k nama. Poziv ponavljamo i kad mu donosimo jelo. Ako smo odlučili malo starijeg psa naučiti da nam dođe, držimo ga na povodniku i uz naredbu povodnik lagano povlačimo k sebi. Kada pas dođe dobro ga je hvaliti, pomilovati, a nije na odmet dati mu i kakvu nagradu.

Svaku vježbu treba ponavljati toliko dugo dok je pas ne izvrši besprijekorno. Tek kada smo sigurni da je pas dobro savladao jednu vježbu, prelazimo na drugu, ali i dalje ponavljamo prethodne kako ih pas ne bi zaboravio.

Aportiranje (donošenje) - smatra se jednom od najtežih vježbi koju pas treba savladati. Stoga ovu vježbu treba postepeno graditi. Već od malih nogu, psu u igri bacamo npr. loptice, kosti i slično kako bi pas naučio, igrajući se, nositi. Kasnije igru zamijenimo vježbom. U početku uzmemo predmet na koji je pas navikao u igri. Psa posjednemo i lagano mu otvorimo gubicu te stavimo predmet u usta. Istovremeno psu zapovjedimo "drži". Kada je pas svladao ovaj dio vježbe prelazimo na drugi - da pas na našu zapovijed pusti predmet nama u ruku (pas ne smije pustiti predmet prije nego mu mi naredimo). Kada pas savlada  i drugi dio vježbe, treba vježbu izvesti u cijelosti. Psu zapovjedimo da sjedne i čeka, bacamo predmet, prilazimo psu i puštamo ga da krene po predmet uz naredbu "aport" ili "donesi". Vježbu donošenja možemo povezati i s traženjem njuhom - psu sakrijemo predmet i zatim puštamo psa uz naredbu "traži aport". Kada pas donese traženi predmet kažemo mu da sjedne, stavljamo ruku ispod gubice i zapovjedimo mu da pusti. Pas ne smije glodati niti gristi predmet koji mu bacamo.

Iako se aport smatra jednom od najtežih vježbi, vrlo je koristan za sve lovačke pse, a obavezan je za ptičare, retrievere, šunjkavce i jamare. 

Autor: Branimir Reindl, dr.vet.med.