Osnovno pitanje koje sam si postavio jest zašto mnogi zagovaraju donošenje što restriktivnijeg Zakona o oružju smatrajući da će se na taj način smanjiti stopa kriminaliteta, a da prethodno nitko nije niti pokušao istražiti te argumentirati takve stavove.

Gotovo je postalo pravilo da se nakon svakog nesretnog slučaja ili kakvog krivičnog djela počinjenog vatrenim oružjem okrivljuje liberalnost trenutno postojećeg Zakona o oružju. Uvjeravajući javnost u opravdanost takvih promjena, većina medija potpomognuta određenim političkim strukturama obično senzacionalistički pristupa tome vrlo ozbiljnom problemu te pritom zagovara donošenje restriktivnijeg zakona. Prema njima, a ograničavanjem prava građanstvu na posjedovanje i nošenje oružja , smanjila bi se rastuća stopa kriminaliteta te nesretni slučajevi uzrokovani nestručnim rukovanjem vatrenim oružjem. Jednostavnom riječju pooštrenjem zakonskih normi kriminal bi opao te bi se opća sigurnost građanstva povećala.

No, da li je ova vrlo, jednostavna jednadžba točna?

Sumnjam da jest!

Jer da je njen rezultat bar u nekoj mjeri izgledan kao što nam većina medija nameće bio bih gorljivi zagovornik teorije totalne zabrane posjedovanja oružja.

No, kako bih bar djelomice pokušali razlučiti ovaj gorući problem suvremenih društava pokušat ćemo ući u sam srž problema odnosno analizirat ćemo stanje među ostalim razvijenim zemljama diljem svijeta te njihova iskustva s sličnim zakonima. Dakako, iskustva su različita jer dok neke države dozvoljavaju svojim građanima posjedovanje i nošenje oružja dotle druge države totalno zabranjuju svako posjedovanje oružja makar ono bilo namijenjeno samo i jedino sportu

Kako u europskim zemljama ne postoji jedinstven Zakon o oružju tako ni iskustva primjene takvih zakona nisu ista. Dok u pojedinim državama stopa krivičnih djela počinjenih vatrenim oružjem stagnira ili jednostavno opada, u drugima broj takvih djela vrtoglavo raste. Slučajno ili ne, države s većim brojem takvih djela upravo s države s najrestriktivnijim mogućim zakonima o oružju.

Općenito je rašireno mišljenje kako su Sjedinjene Američke Države puno liberalnije glede nabavke i posjedovanja oružja od europskih zemalja. Iako su glede pogleda oružja u odnosu spram većine europskih zemalja, mnoge američke savezne države vrlo liberalno nastrojene, pri tome mislimo na samu proceduru nabavke oružja, i u Europi postoje države koje su zauzele vrlo liberalan stav prema svojim građanima glede nabavke i posjedovanja oružja.

Kao primjere vrijedne pažnje izdvojit ćemo Švicarsku i Austriju s relativno liberalnim zakonima o oružju. U obje zemlje, građani, dakle civili imaju pravo u dakako strogo kontroliranim uvjetima nabaviti i posjedovati kratko i dugo vatreno oružje. Iako razlika među zakonima obje države postoji u osnovi se zasnivaju na istom pravu građana da slobodno u uvjetima predviđenim zakonom nabavljaju i posjeduju oružje u svrhu samoobrane, sporta i lova. Dakako, primjer Švicarske, a poradi specifičnosti vojne obveze izlazi iz zadanih okvira većine europskih zemalja. Naime, u Švicarskoj svaki odrasli vojno sposoban muškarac u posjedu je osobnog vojnog naoružanja kojeg ima obavezu čuvati i držati u svome domu. Također je obavezan obavljati sva vojna zaduženja i dužnosti koje od njega zahtjeva vojska čiji je on dakako član. U redovita zaduženja spadaju i periodične vojne vježbe na kojima se svaki građanin mora dokazati u vještini rukovanja i gađanja osobnim oružjem te ispuniti unaprijed postavljene norme. Ovakav sustav vojne službe duboko ukorijenjen u temelje švicarskog građanskog društva posljedično je doveo do toga da gotovo svaka švicarska obitelj u svome domu posjeduje bar jedan komad vatrenog oružja. Pri tome se ne misli samo na sportsko, lovačko ili pak samoobrambeno oružje kao što su npr. pištolji i revolveri već i na tipično vojno oružje odnosno jurišne puške s mogućnosti brzometne paljbe. Naime, svaki umirovljeni vojnik prema švicarskom zakonu ima pravo na otkup svog službenog oružja koje je tijekom službe imao u osobnom zaduženju.

Iako je za razliku od Švicarske, Austrija stroža u pogledu nabavke i posjedovanja vatrenog oružja, ona je također vrlo liberalna. Tako svaki zakonski podoban i sposoban građanin u uvjetima predviđenim zakonom ima pravo posjedovati i nositi oružje. Kako ne bi bilo zabune pod tim uvjetima mislimo na minimum uobičajenih uvjeta koje svaki građanin mora zadovoljiti.

Ovakvo stanje gdje gotovo svaki sposoban građanin može imati oružje, a u Švicarskoj ga i ima, prema poznatim tvrdnjama «anti-gun» pristaša trebalo bi dovesti do pravog pokolja na ulicama tih dviju država.

Njihova teorija kako povećanje broja oružja vodi ka povećanju broja nasilnih djela odnosno većeg broja ubojstava i samooubojstava, na primjerima obje ove države jednostavno je neodrživa.

Iako, je riječ čak i o posjedu potpuno automatskog oružja u rukama građana ( Švicarska ), obje države imaju vrlo mali prosjek ubojstava i samoubojstava u odnosu spram drugim zemalja kao što su npr. Luksemburg koji u potpunosti zabranjuje posjedovanje oružja ili npr. Danska i Njemačka s strožim zakonima o oružju. Tako je u Luksemburgu zabilježeno prosjek od 2.1 ubojstava na 100 000 stanovnika nasuprot prosjeka od 1.2 u Švicarskoj. U slučaju Danske taj prosjek je još veći i iznosi čak 5.0 dok je u Njemačkoj 1.8.

Treba se zapitati kako je to moguće ?

Restriktivni bi zakon, a posebice potpuno zabranjivanje vatrenog oružja trebalo, prema tvrdnjama «anti-gun» pokreta, dovesti do smanjivanja broja ubojstava!?

Čak štoviše, ako bi usporedili broj oružja prema broju stanovnika Švicarska bi po broju ubojstava trebala biti daleko, daleko ispred Luksemburga. Izuzevši ubojstva, Luksemburg u odnosu spram Švicarske i Austrije prednjači i po broju nasilnih kriminalnih djela počinjenih vatrenim oružjem.

Ovakve činjenice dovoljno govore o tome kako restriktivni zakoni o oružju ne pridonose povećanju opće sigurnosti niti smanjivanju kaznenih djela s vatrenim oružjem. Dapače, može se lijepo vidjeti da se države s takvim zakonima suočavaju s većim brojem takvih i sličnih kriminalnih djela.

Očito je da je cilj, bar onaj koji je korišten kao argument pri donošenju takvih zakona, promašen.

Naime, ne samo što stroži zakoni o oružju nisu smanjili broj krivičnih djela odnosno porast kriminaliteta u cijelosti, oni čak nisu u Europi niti uspjeli smanjiti broj politički motiviranih ubojstava te terorističkih djela.

Uostalom glupo je i očekivati da bi se počinitelji terorističkih ili kriminalnih djela obratili policiji i nadležnim službama za izdavanje odobrenja za nabavku oružja.

Kako što obično i biva u slučaju dozvola za oružje, strogoća se u pravilu uvježbava nad slabijom stranom, odnosno nad poštenim i odgovornim građanima koji na legalan način traže posjedovanje i nabavku oružja.

I sve to pod izlikom provedbe viših ciljeva za dobrobit cijelog društava.

Kolika je opravdanost i kakav je rezultat borbe za «više ciljeve» najbolje je vidjeti kroz primjere dvije zemlje s dijametralno suprotnim zakonima o oružju.

Napomena:

U slijedećem postu obraditi ću slučajeve Izraela i Velike Britanije te njihova dijametralno suprotna iskustva posebice onog Velike Britanije s narigoroznijim zakonom o oružju na svijetu.

Autor: Dubravko Gvozdanović 

Izvor: http://blog.vecernji.hr/gvozdanovic/2008/07/08/europa-i-zakoni-oruzje/ 

O autoru: DUBRAVKO GVOZDANOVIĆ

Rođen sam 1970. u Vukovaru u kojem sam i odrastao. Školovao se u Zagrebu gdje sam i započeo svoju profesionalnu karijeru kao pripadnik ATJ Lučko. Neposredno pred početak Domovinskog rata vratio sam se u svoj rodni grad branio ga do zadnjeg dana, kada sam zarobljen.

Nakon povratka u Zagreb osnivam časopis za oružje 'Delta' čiji sam višegodišnji glavni urednik.

Pionir praktičnog streljaštva u RH kao i osnivač najstarijeg hrvatskog kluba za praktično streljaštvo KPS Delta čiji sam danas i predsjednik, a ujedno i IPSC ( International Practical Shooting Confederation ) Regional Director za Hrvatsku. Osvajač sam mnogih natjecanja u praktičnom streljaštvu te prvi a ujedno još uvijek i jedini hrvatski strijelac osvajač medalje s jakih međunarodnih natjecanja Level III kategorije.

Stalni sudski vještak za vatreno i hladno oružje.

Sudionik neposrednog osobnog osiguranja Svetog Oca Pape Ivana Pavla II tijekom njegovog prvog posjeta RH 1994. godine.

Glavni urednik braniteljskog časopisa Ruža Hrvatska. Autor mnogih edukacijskih programa za djecu i odrasle iz područja sigurnog rukovanja i ponašanja s oružjem, te priručnika za izobrazbu.

Predavač i instruktor za obuku pri Ministarstvu pravosuđa i MORH-u.

Autor velikog broja stručnih članaka u mnogim stručnim domaćim i inozemnim časopisima.

Ljubitelj oružja i borac za pravo posjedovanja istog…

Komentari (0)

Napišite komentar

Prikaži/Sakrij komentar od

Ime

Email

Naslov

Komentar

Objavite komentar