|
Prolazim šumom i
nastojim biti što nezamjetnija. Šuma živi svoj život i znam - ja mu ne
pripadam. Ponekad, osjetim se kao uhoda. Pa to je kao kad bi se netko nepoznat
i nepozvan šuljao po mom stanu. Tad stanem, umirim se, osluhnem, dotaknem granu
s lišćem. Kao da se na taj način upoznajem sa šumom i prestajem biti stranac,
nepozvan gost. Stvara se neka neodređena prisnost i nastavljam šetnju spokojna
i sretna. Takve su šumske šetnje odmor koji nigdje drugdje ne mogu doživjeti. Jedan
vid lova, lov na mir šumskog okružja i sklad pokreta divljači na jutarnjoj
ispaši. Proučiti i naučiti tijek života. Razumjeti, voljeti, čuvati. Znati
koristiti. Probuditi čuvstva koje lov pruža. Sve su to razlozi zašto sam
lovica.
JESAM LI LOVICA? (priča prva)
Od kad pamtim
boravim u prirodi. Rođena u gradu parkova i zelenila, na obalama četiriju
rijeka i dvorcem Dubovcem podnad grada, nisam ni mogla ne zavoljeti šumu, vodu,
brda. Po osnovnoj struci sam pedagoški radnik(ca), po naobrazbi inženjer(ka)
lovstva i zaštite prirode, po vokaciji novinar(ka), po želji gorski vodič(ica),
po rođenju lovac(lovica). Mislim da sam rođena lovica, samo to (pre)dugo nisam
znala. Geni? Pradjed cestar (austrugarska), djed cestar (kraljevina juga) i
vjerojatno je na tim cestama i kakav zec platio glavom, tata mirna (knjigoveža)
duša, brat matematičar, dakle gen tumaranja zakačio mene. Tijekom mog (kratkog)
života i (dugog) boravka u prirodi sve to zajedno dovelo me tu gdje sam. U lov.
Kao gorski vodič u
prirodi provodim doista puno vremena (ponekad i 25 sati u danu). Godinama sam
strpljivo slagala mozaik živog svijeta oko sebe, i divljači i šuma.
Primjećivala i pratila promjene, gledala rast šume, tražila tragove poznatih
šapa i slijedeće godine. U praskozorje izlazim iz sigurnosti planinarskog doma,
skloništa, vlastitog šatora ili sklepanog bivka i prikradam rubovima livada.
Skoro satima nepokretno promatram stado srna dok pase. Bojim se disati, a
kamoli pomaknuti.
U Gorskom Kotaru davno, davno - tisućudevetstoosamdeset i
neke godine
Što sam više
boravila u prirodi to sam više shvaćala kako prirodne osobitosti svake
destinacije čine estetsku, vizualnu ljepotu, no ljepotu živog svijeta teško je
vidjeti. Kamene vizure 24 sata dnevno uvijek su tu, dostupne pogledu. Ali
košuta na pojilištu nešto je što nije dostupno gotovo nikad. Točnije, vrlo je
malo onih koji imaju prigodu uživati u takvom prizoru životnosti nekog
krajolika.
Stoga mi se
tijekom vremena i nametnula misao kako je upravo lov i lovstvo (dugo mi je
trebalo) ono koje je, po svojoj domeni, najkompetentnije otvoriti ovakvu novu
dimenziju upoznavanja vlastitog životnog prostora. Što je i zašto u svemu tom
odstrjel navelo me učlaniti se u lovačko društvo i postati lovica. Eš, al nije
to samo tako učlaniti se, ko u planinare (ponekad sam tupasta za nepovjerovat).
Lovac ili jesi ili nisi, nema tu puno filozofije.
Najljepša su mi
šumska zorenja, kad, još kroz polumrak, promatram buđenje šume. Ta praskozorja
i sva raznolikost zvukova kojima obiluje noć, a postaju sve tiša dok svjetla
pruga dana postaje sve šira, predivna su iskustva. Čuti onaj tren tišine kad su
noćni glasovi ugašeni, a jutarnji još nisu probuđeni. To se s ničim ne može
uporediti. Jednostavno se mora doživjeti.
Jednom sam na
Velebitu "ulovila" divokozu. Po vrletnim, kamenim gromadama Tulovih
greda, učila je svoje mlado skakutati. Tisuću puta okrenula je glavom, lagano i
nekako dostojanstveno, beskrajno strpljivo. Takvi susreti pružaju mi toliko
puno smirenja, ljepote i uživanja.
Jedan vid lova,
lov na mir šumskog okružja i sklad pokreta divljači na jutarnjoj ispaši, oduvjek
mi je "u krvi" i razlog su zašto mislim da sam rođena lovica.
Probuditi čuvstva koje samo lov pruža, razlog su zašto sam postala lovica. Da,
mislim da sam oduvjek u duši lovica i zbilja to nisam znala.
Mirjana
Komentari () |
|
|
|
|
|
PRIČE IZ LOVA 
