|
Za ovu priču bitno
je kad, gdje i zašto. Nevažno je s kim imenom (mada je baš to
najintrigantnije), s dečkima koji su ipak otvorili zeleno svjetlo boravku na
čeki jednoj ženi (kao da je čeka brod). Kad - na prvoj godini faksa lovstva i
zaštite prirode. Gdje - u krasoti goranskih šuma. Zašto - probuđena lovica u
meni mora istražiti čari lova, ali i na vlastitoj koži probati vrste lova. Za
prvo pravo službeno lovno iskustvo vidjeti medvjeda iz relativno bliže, mada
ptičje perspektive, nije mala stvar.
PRVI PUT NA ČEKI (priča
treća)
Panika uzrokovana
grčem u želucu ili grč u želucu uzrokovan panikom, počela me "loviti"
večer prije. Klasično ženski: prvo - sigurno ću zakasniti, drugo - sigurno ću
nešto važno zaboraviti (valjda ipak ne sebe), treće - sigurno ću bar nešto
"pošundrat", četvrto - sigurno... tu je zazvonio sat. Avantura
"prvi put na čeku" i službeno je započela. Nervozu u želucu smiruje
jutarnja kava i ustaljeni pregled ruksaka. Istovremeno u glavi vrtim slike
Bitoraja, Fužina, Sungera, Mrkoplja, Jančarice, Vrbovske poljane... Svaka
travčica i grančica vraća se u sjećanje. Žamor krošnje... Prepoznatljiv između
stotinu drugih zvukova. Poseban. Čujem ga već sad, romori iz mog ruksaka dok
slažem opremu. Radost skorog zagrljaja s goranskom šumom sve više raste -
nervoza sve više nestaje. U tim razmišljanjima meni je započelo moje prvo
službeno pravo lovno iskustvo.
Tijekom mojih
šumskih putešestvija (što privatnih što vodičkih), zavoljela sam u cik zore (od
5-7) odlaziti u potragu za tragovima divljači, prateći staze i premete, napamet
tražeći ispasišta i pojilišta. Tijekom istog tog vremena spoznala sam kako mi
je u šumi ipak najljepše kad sam sama (ponekad sam sebična za nepovjerovati).
Idem kud hoću i kad hoću, gledam što hoću, zadržim se koliko i gdje hoću. Bez
opterećenja da se moram ikome prilagođavati. Mislim da je to vrst liječenja
profesionalne deformacije, jer biti vodič u stvari je vječno prilagođavanje,
bilo cijeloj grupi, bilo pojedincu, zapravo onom za kog sam preuzela punu
odgovornost, u bilo kom pogledu. Dok se ja vratim grupa koju vodam spremna je
za daljnju turu. A sad netko voda mene i moje skriveno promatranje šumskog
života, postaje na neki način javno.
Susnježica,
sumaglica, sukišica. Gorski Kotar ovijen maglenom, prozirnom koprenom lagane
kasnojesenske kišice. (ponekad sam romantična za nepovjerovati). Čak i nije
kiša, prije bih rekla da se topi vlažnost zraka.
u Gorskom Kotaru davno, davno, na početku faksa (prva
godina)
U cijeloj priči,
najvažnije je reći: ne idemo mi u lov, odstrijeliti medvjeda. Idemo s čeke u
blizini mrciništa očekivati i promatrati dolazak medvjeda. Može li se to uopće
nazvati pravim lovnim iskustvom mogla bi biti tema neke druge rasprave.
Uglavnom, meni je
to bilo predivno iskustvo boravka na čeki, strpljivog zurenja u mrak,
iščekivanja dolaska velike, crne sjene.
Zaključak - Znači tako to ide. Sjediš. Čekaš. Dočekaš.
Nišaniš. Hitac. Kraj. Meni se u toj priči nešto nije uklopilo. Po pitanju
odstrjela. Ovako, s čeke? Mislim da sam "predinamična" za statični mir
jedne čeke. Sad znam. Kad položim lovački ispit, obogatim se i kupim pušku, (i
svu ostalu potrebitu opremu, uključivo i džip) sigurno neću htjeti tako loviti.
Mirno čekati. Tako želim snimati. Prigon - e za to ću morati upotrijebiti sav
svoj šarm i nagovoriti dečke na još jednu avanturu (ponekad sam uporna za nepovjerovati).
Dečki, veliko Vam Hvala. Bez
upisa na studij lovstva i upoznavanja s Vama, ovo bi mi iskustvo ostalo
nedostupno.
Mirjana
Komentari () |
|
|
|
|
|
PRIČE IZ LOVA 
