Dok je većina ljudi još duboko sanjala, tišinu moje sobe propara iznenadan zvuk alarma s mobitela. Još onakav nerazbuđen, u polusnu, tražio sam rukom tu bučnu stvarčicu ne bih li je umirio. Teško otvaram oči. 3.30. Duboki uzdah i ustajem iz toplog kreveta. Protežem se, prilazim prozoru na kojem je roletna dopola dignuta još od sinoć. Brezine grane miruju, nebo je okićeno zvijezdama, čujem žubor potoka... tiha proljetna noć. Žurno odlazim u kupaonicu, palim svjetlo, umivam se, naslonjen na lavabo gledam se u zrcalu i... osmijeh! Danas je otvorenje na srnjaka!

Još sinoć pripremljena odjeća ubrzo je bila na meni. Tatin 7x64 je u futroli. U ruksaku jastučić, konopac, kabanica, mačeta, boca s vodom, sve je tu. U prsluku 10 metaka, u džepu nož, još malo zastanem da nisam što zaboravio. Izlazeći, iz vitrine pokupim autan. Ulazim u kuhinju i pristavljam vodu za kavu, ovaj put vruću, da prije bude. I dok sam punim plućima udisao taj divan miris jutarnje kave, na stol postavljam šećer, žličice, mlijeko i dvije šalice, bijelu sa slonićem za mene i plavu za Damira.

Damir je čovjek koji mi je najviše približio pojam lovstva, osobito u praksi. Nesebično mi je poklanjao vrijeme, ukazivao na dobro i loše, davao savjete, vodio me svuda, jednostavno, bio mi je poput starijeg brata kojeg nisam imao. Iako 12 godina stariji od mene, funkcionirali smo kao vršnjaci.

Sjedeći tako, misli mi prekinu škripa vrata. Okrenuh se i ugledah Damira. Još stisnutih očiju, uz blagi osmijeh, ušao je u sobu ispruživši svih pet prstiju na ruci.

    -O, dobro jutro, mrgude! -dobacih.

    -Uh, dobro jutro! -pospano je odgovorio te se rukovasmo.

    -Jesi li ti dobio kakav nagradni izlazak od žene ili...? -bockao sam ga na uranak znajući da se neće naljutiti.

    -Hm, hm, čekaj, čekaj! Oženit ćeš se i ti  pa ću ja tebe onda pitat! Sam' ti zezaj starije ljude!   -uz blagi osmijeh mrmljao je i češkao kozju bradicu.

    -Ajme, majko, kad ta dođe, Bog zna hoćemo li više popit ovako ujutro kavu!? -zezao sam ga točeći mu kavu. Samo smo se smijali.

    -Kamo ćemo? -upita gledajući negdje prema vratima.

    -To sam ja baš tebe htio pitati. -odgovorih.

    -'Ajmo u Veliki dol, tamo dugo nismo bili! -reče.

    -Može! -rekoh kao iz topa.

Taj dol me je oduvijek privlačio jer su bile dvije velike livade, tu i tamo obrasle grmljem, a sa svih strana okružene šumom. Popismo kavu i autom se uputismo prema Velikom dolu. Od mjesta gdje smo ostavili auto pa do Velikog dola bilo je još dobrih 1,5 km pa požurismo. Damir je koračao ispred mene i pušio te se ponekad zakašljao. Putem je često zastao da bi mi štogod rekao.

Na pola puta osjetih miris bagrema te stadoh i ubrah jednu ocvalu grančicu te je zataknuh za kapu. Pred samim Velikim dolom Damir stade, okrenu se i reče:

    -Sad tiho, može ležat, što često zna, ovdje na rubu livade pa da ga ne poplašimo. Ti se popni na jošić, a ja ću na bukvu. Oko pola osam     se vidimo. Ako šta bude, čujemo se porukom.

Dođosmo do jošića što smo tiše mogli. Čekao je dok se popnem, pa tek onda mahnuo rukom i nastavio prema bukvi. Bukva je bila oko 200 metara u ravnini ispred jošića, ali je gledala samo lijevu stranu livade i jedan dio skroz uz šumu koji se nije vidio s jošića. S jošića su se vidjele obje livade, ali više desna strana, tako da smo s obadva drveta pokrivali gotovo sve. Nekada je tu bila i čeka, ali se redovno pobunjivala divljač kad se dolazilo do nje pa se zato lociralo na bukvu i jošić.

Pažljivo sam sjeo na dasku na koju sam stavio jastučić, objesio ruksak o čavao zabijen u jošić te se naslonio i počeo motriti, premda se još slabo vidjelo. Bilo je 4.30 i počelo je se razdanjivati. Uporište za noge bile su dvije johove nasuprotne grane, a jedna debela poput ruke služila je kao oslonac za pušku. Lagano sam napunio karabin i zakočio. Nisam štehao. Dugo sam promatrao tatin 7x64 i pomišljao da l' će mi se danas posrećiti. Čas bi skinuo kapu i prstima dodirivao bijele cvjetove bagrema te ih mirisao. Začudo, komarci nisu bili tako dosadni pa se nisam namazao.

4.40. Dan sve više potiskuje tminu. Slušam raspjevani ptičji svijet i grgolj malog potočića što je nestajao u ovećoj travi ispod mene. Svježina jutra! Zar čovjek može poželjeti nešto ljepše!? Nijanse zelene boje izmjenjivale su se pred mojim očima. Ostao bih tako zagledan, šćućuren na drvetu, a misli su mi lutale Bog zna kuda. Prenuo bi me samo kos koji bi se žustro, uz popratni pjev, zaletio u neki grm te stresao s njega svu onu rosu. Često bih pogled bacio prema rubu šume na skupinu žućkastih cvjetova koji su upečatljivo krasili zelenu idilu i zamišljao kako bi baš tu istrčao srnjak iz mojih snova. Razbudi me šojka koja sleti povrh mene te svojim kreštavim glasom kao da me je odavala. Ubrzo ode. Motrim jednu livadu...drugu...ništa!

Ravno iza mojih leđa nešto šušnu! Lagano se okrenem, no ništa ne vidjeh. Okrenuh se nazad i pogledah na sat. 4.50. Sad već dobro vidim nekih 100 metara.

-Bože, što sad!? Ako puknem i profulam, što da kažem Damiru!? Pa zezat će me dok sam živ! Da ga pustim da prođe i nikom ne kažem!? Kad ću opet imati takvu priliku!? -tisuću pitanja mi je tutnjalo glavom. Ja sam i dalje držao pušku, a moj vepar stoji i stoji. Lagano se zaokrenem na desnu stranu ako bi možda pretrčao put pa možda stignem i puknut, ali... još nezgodnije! Vraćam se u prijašnji položaj. Molim Boga da samo naglo ne pretrči jer put je svega 2 metra, a dalje je gusta svibovina. Molim Boga da se i ne vrati jer mu je šuma iz koje je izašao svega 10 metara iza leđa, a isto je gusto. I dalje nišanim, ali već čujem svoje drhtanje.

-O, Bože, pa daj da izdržim još malo! -molio sam u sebi.

Vepar ipak odlučuje lagano korakom prema putu kojim smo prošli. Malo ga vidim, malo ne. Dolazi do puta i staje! Ne vidim ga između mladih svibova, ali jasno čujem dva duga: UUUUFF! UUUUFF!

-Osjetio je naš trag i sad će pobjeći! Da li da puknem pa što bude!? Ne, to nije lovački, čekat ću! -razmišljao sam u sebi.

Već me ruke lagano bole. Vepar okreće i začudo ne prema šumi, već prema meni. Kao da vuče dijagonalu od puta do ruba šume idući prema meni. Ne žuri. Korak po korak približava se. Sad sam već dobio nadu za bolji hitac.

-Samo da me ne osjeti! -pomislih.

Staje iza svake borovice, a te borovice kao da su se natjecale koja će biti bucmastija. Dolazi mi na nekih 50 metara i staje iza grma. Još je ispred njega jedna borovica i onda ga dijeli samo par koraka do šume. Moram pucati. Staje iza posljednje borovice.

-'Ajde još malo, još samo malo! - drhtim.

Jedan korak...dva...vidim njušku...još jedan...glava je cijela...

-'Ajde još malo! -gorim i mislim na Damirove riječi: Pucaj u plećku ili malo iza nje, tamo gdje je najširi!

U optici ga sigurno imam, još samo malo plećke da vidim. Napravio je još jedan korak i hvatam plećku. Kao da je malo ispružio glavu, mislio sam da je me spazio. RWS-ov TIG od 11,5 grama prekinuo je na tren milozvučni pjev ptica. Vepar je pao, naglo se digao i otrčao u šumu.

-Pa nije valjda da sam ga na ovako blizu promašio!? -rađala se sumnja.

Sišao sam s drveta, prepunim na zemlji i zakočim. Odem do Damira. Oklijevajući dolazim do njega, a on onako glavom:

    -Šta je!?

    -Puc'o sam na vepra! -rekoh.

    -Na vepra!? -začuđeno upita. -Zezaš ili...i?

    -Nisam iš'o gledat'! Doš'o sam po tebe pa da idemo skupa. -rekoh.

Damir se brzo spakovao i za tren je bio na zemlji. Moje stvari su ostale na jošiću. Putem sam mu ispričao sve kako se dogodilo.

    -Gdje si pucao? -upita me.

    -Tu, kod te smrike. -odgovorih.

    -Jesi siguran? Točno mi lociraj! -reče.

    -Ma tu otprilike. -pokazujem mu rukom.

    -Nema krvi. -razočarano će. -A kud' je otiš'o?

    -U šumu. Gore. -rekoh.

Damir je ušao par koraka u šumu i upitao me:

    -A koliki bi mogao bit?

Kako je sve vodilo na to da sam promašio, rekao sam:

    -A što ja znam, 40-50 kg, malo veće prase!

    -Odi ovdje, nemoj sad tu stajat' k'o pokis'o! -rekao je nekako brzopleto.

Došao sam blizu njega pognute glave. Očekivao sam da će se izvikat na mene jer ipak ni on tu nikad nije vidio svinje a kamoli imao priliku za pucati. A ja sam imao priliku i sad...eto...

    -40 kg, veliš? -upitao me s nekakvim čudnim smislom za humor.

    -Pa...da! Tak' nekako! -dobacih.

    -A vidi koliko visoko baca krv!?

Kad to reče, ja pogledah na obližnji grab, a ono mrlja visine preko dobrih pola metra.

    -Nije on daleko! Vidi ti kol'ko je to krvi! -reče i protrlja mi glavu rukom. O, kako čovjek povrati raspoloženje u trenu! Tol'ko sam uzdahnuo     da sam se uplašio da neću izdahnut!

    -Gdje si puc'o? -upita me.

    -Tamo gdje si mi govorio! Gdje je najširi, po sredini! -rekoh uvaženo.

    E-he-he, lako je sad biti frajer, a do malo prije bi u zemlju propao! Već sam ga vidio kako mi govori: Ti i tvoj 7x64! Njnjnjnj!

    -Krv je svjetla i pjenušava, dobio je po plućima! Tu je negdje! Pričekajmo malo, uznojio sam se! -reče i pripali cigaretu.

Vani je bio već odavno dan, ali je u šumi bilo relativno tamno. Kad je popušio cigaretu, krenuli smo za tragom. Moj vepar je birao valjda najgušće moguće prolaze za smrtonosni bijeg. Krenuo je uzbrdo, ali samo nekoliko metara te počeo skretati prema dolje opisujući potkovu. Krvi je bilo obilno cijelim putem, tako da smo i unatoč šumskoj tmini lako pronalazili trag. Jedva smo se provlačili kroz trnje koje nam je nemilice paralo hlače i jakne, kad je nakon nekih tridesetak metara od nastrela Damir ugledao mog vepra kako leži na desnom boku.

    -Eno ga! -reče sav znojan i poderan.

    -Gdje!? -upitah sav zbunjen od sreće.

Pogleda me radosno sav zadihan i od sreće me valjda htio onako malo puknuti po zatiljku, no ja sam se u krivom trenu okrenuo tako da je ispalo više kao ćuška. Ne baš jaka, al se čula! No, tad to nije bilo bitno! Čestitao mi je onako od srca, grčevito! Mladi veprić, stokilaš, ležao je ispred nas!

Jedno vrijeme smo sjedili pored njega i divili mu se, gledali ga sa svih strana. Stavio sam mu posljednji zalogaj u usta, grančicu, i to ne bilo kakvu, već grančicu borovice i to baš one koja ga je čuvala od mog hitca. Dovukli smo ga do puta i sjeli da se odmorimo. Damir mu je u međuvremenu izvadio utrobu.

    -Tko bi rek'o,gica u Velikom dolu!? Vidiš da imam dobar nos, što sam ti jutros rekao? -govorio je.

    -Da, da, imaš nos da ćeš sav zrak podihat! -zezao sam ga.

    -I što kažeš na 7x64? -upitah zajedljivo.

Samo me je pogledao i otpuhnuo.

    -Vidiš li onu livadu? E, nju ću poorat' i posijat' ku'ruz! Još ćemo puno ovakvih veprova odstrijeliti nas dvojica! -rekoh.

    -Živi bili pa vidjeli! -reče i ustade.

Danas, nakon par godina, niču generacije «Tvrtka» na nekadašnjoj livadi. I dolaze gice. Damir se također proslavio s jednim veprom .

Dugo sam toga dana prebirao mirisni bijeli cvijet bagrema i po nekoliko puta u mislima reprizirao cjelokupni događaj. Svaki put kad se sretnemo Damir i ja, sjetimo se uspomena pa onda i ja podsjetim na ovu moju iz Velikog dola. I neki dan, kad smo išli na čekanje srnjaka, prisjetio sam se tog dragog događaja, a podsjetio me... miris procvalog bagrema.

ROBERT BABAČEK

Komentari (4)

Igor P: čestitam! bravo kompa,i ja ga vec dugo cekam.javit cu kad padne.pozdrav 1 12. Studeni, 2008. zoradoko: ... svaka cast ja to jos cekam da ga ostrijelim. čestitam 2 29. Listopad, 2008. dean55: čestitam čestitam 3 19. Rujan, 2008. iša: Čestitke Lijep doživljaj ,naročito što se radi o prvom vepru,to je ono što se dobro pamti i često spominje .Nadam se da je kasnije bilo i još,ali samo je jedan prvi. Pozdrav od ise 4 28. Kolovoz, 2008.

Napišite komentar

Prikaži/Sakrij komentar od

Ime

Email

Naslov

Komentar

Objavite komentar