Vajmarski ptičar
FCI standard: No. 99/04.12.1998 / GB
Date of publication of the original valid standard: 27.02.1990.
FCI klasifikacija:
Group 7 Continental Pointing Dogs.
Section 1.1 Continental Pointing,
Type "Braque" with working trial.
Matična zemlja: Njemačka
Podrijetlo: Točno podrijetlo se ne zna i o njemu postoje brojne teorije. Ono što se zna da su u početku križani s krvosljednicima ( što potvrđuju i stari crteži), a kasnije je u uzgoj uvedena krv ptičara i setera, a od 1890. godine vodi se uzgoj u „čistoj krvi“. Neupitno je najstariji njemački ptičar. U ranom 19. stoljeću vajmarca su poznavali kao „kralja lovačkih pasa“.
Opis: Vajmarski ptičara možemo vidjeti u tri varijacije boje: mišje-siva, srebrno –siva i srneće-siva., te nijansama tih boja, uz dopuštenu bjelinu na prsima i prstima, te tamniju prugu na leđima. Idealna dlaka je kratka i gusta, a postoji i varijetet duge dlake. Nešto snažnije građe od kod nas poznatijeg Njemačkog kratkodalkog i oštrodlakog ptičara. Mužjaci visine 59-70 cm a ženke 57-65 cm. Svojim aristokratskim držanjem te spojem elegancije, izdržljivosti i inteligencije ostavlja snažan utisak. Glava je plemenita, oči u nijansama jantara, sive ili plavosive. Uši visoko nasađene i široko nošene, dosežu do kuta usana. Vrat je suh i čvrst, predprsje dobro izraženo, dobro razvijen, dubok prsni koš. Leđa nešto duža (što je karakteristika pasmine), čvrsta i mišićava, rep niže usađen u odnosu na druge ptičare. U kretanju leđna linija mirna, a kretanje je skladno i izdašno.
Narav: Svaki pripadnik ove pasmine treba biti temperamentan, privržen, oštar, željan učenja i druželjubiv.
WEIMARANER :: Vajmarski ptičar :: Wy e Weimarski :: Vajmarac
Vajmarski ptičar je izuzetno svestran pas koji žustro pretražuje teren i stajanjem označava pronađenu divljač. Vrlo rado donosi sve što može ponijeti. U radu glavu nosi znatno niže od ostalih ptičara. U stajanju siguran, izrazito vodoljubiv i vrlo otporan i na zahtjevne vremenske uvijete. Pokazuje izvanrednu sklonost za rad na disciplinama poslije hica, uključujući i rad na tragu ranjene divljači.
Često se ovi psi koriste i kao čuvari, službeni psi, te kao takmičarski psi u vuči saonica i agility-ju.
Ovu pasminu sve do nedavno mogli su posjedovati samo lovci i zahvaljujući tome pasmina je sačuvala svoje izvanredne osobine i karakteristike. Nažalost, vajmarski ptičar je danas počeo plaćati danak svog aristokratskog i atraktivnog izgleda. Postoji sve vise uzgajivača koji ne vode brigu o radnim odlikama i karakteru ove pasmine.
Vajmarac je srednje velik, lijepo oblikovan i žilav lovački pas vrlo zamjetljive boje krzna. Kratkodlaki i dugodlaki vajmarski ptičar razlikuju se samo po dlaci... Glava je masivna, s dugim nosnim dijelom. Kod ženki je nježnija nego kod mužjaka. Gubica je skoro okrugla. Usnice su boje mesa, njuška tamnija koja prelazi u sivkastu. Oči su kod mladunčadi plavkaste, a kasnije postanu svijetle do boje jantara. Uši su široke i prilično duge. Dlaka je kratka i čvrsta, glatka i priljubljena. Poddlake ima malo ili je uopće nema. Boja: srebrna, srnasto ili mišje siva, moguće su i nijanse. Visina - od 59 do 70 cm, težina - od 23 do 28 kg.
Kratkodlakog vajmarskog ptičara su nekada uzgajali skoro isključivo u Thurengenu.
Odličan je tragač, koristan i za traženje pogođene divljači. Sadašnje ime nastalo je u zadnjoj trećini XIX. stoljeća. Pasmina ga je dobila po velikom knezu Karlu Augustu Weimarskom (1757-1828.), koji je lovio s kratkodlakim, svijetlim psima, moguće i sivim. Prvo društvo za uzgoj čistokrvnih kratkodlakih vajmarskih ptičara srebrno sive boje bilo je utemeljeno 1897. godine.Vodljiv je, ima izrazito razvijen lovački nagon, temperamentan je i primjeren za život u obitelji.
Dobro se osjeća u kući, ima razvijen i obrambeni nagon. To ne smijemo razumjeti pogrešno - iako može živjeti u kući, uz obitelj, kratkodlaki vajmarski ptičar nije obiteljski, već lovački pas. Za uzgoj se koriste samo psi koji završe određene lovačke radne ispite i ispit za obrambeni rad.
Izvor: Internet